Disanje na usta kao uzrok orofacijalnih anomalija
DOI:
https://doi.org/10.13112/PC.2014.20Ključne riječi:
abnormalnosti, respiracija, nazorespiratorne opstrukcije, malokluzija, adenoidi, tonzileSažetak
Čovjek diše na usta kad ne može disati na nos. Najčešći razlog tome je opstrukcija nosa ili gornjih dišnih putova, koja može biti uzrokovana upalom sluznice nosa, kroničnom infekcijom, alergijom ili mehaničkom opstrukcijom. Utjecaj nazorespiratorne opstrukcije
na ortodontski status i facijalni rast kontroverzna je tema o kojoj se raspravlja dugi niz godina. Budući da su ova stanja u dječjoj dobi
česta, tj. za vrijeme intenzivnog rasta i razvoja, promjene koje nastaju izmjenom obrasca disanja (od normalnog disanja na nos
prema disanju na usta) utječu i na razvoj orofacijalne regije. To su dokazala mnoga istraživanja u kojima su uočene promjene u
pojavnosti malokluzija Angle klase II., zagriza u frontalnom i lateralnom dijelu zubnog niza te nesrazmjera u rastu gornje i donje
čeljusti. Analizom pregledane literature može se uočiti da se opstrukcija disanja na nos adenoidom ili tonzilama javlja kod velikog
broja ispitanika. Velikoj većini orofacijalnih anomalija razlog je nemogućnost disanja na nos zbog opstrukcije adenoidom. U
slučajevima otklanjanja smetnji koje su uzrokovane hipertrofi jom tonzila i adenoida (tonzilektomijom i/ili adenotomijom), uočeno
je smanjenje intenziteta prisutne anomalije te ponovno uspostavljanje disanja na nos. Suradnjom pedijatara, otorinolaringologa,
alergologa i liječnika dentalne medicine - dječjeg stomatologa i ortodonta, pravodobnim uočavanjem i uklanjanjem povećanih
nepčanih tonzila i adenoida te ranom ortodontskom terapijom moguće je obrazac nepravilnog rasta vratiti na normalu temeljem
ponovnog uspostavljanja disanja na nos.
Preuzimanja
Objavljeno
Broj časopisa
Rubrika
Licenca
Ovo djelo je licencirano pod licencom Creative Commons Attribution 4.0 Međunarodna licenca.
By publishing in Paediatria Croatica, authors retain the copyright to their work and grant others the right to use, reproduce, and share their research articles in accordance with the Creative Commons Attribution License (CC BY 4.0), which allows others to distribute and build upon the work as long as they credit the author for the original creation.
