Paroksizmalni neepileptički događaji - dob javljanja i klinička slika

Sažetak

Paroksizmalni neepileptički događaji (PND) su iznenadni i ponavljajući događaji koji se mogu manifestirati kao poremećaj svijesti, motorički događaj, promjena ponašanja ili u obliku različitih autonomnih i somatskih simptoma (1). Nerijetko ovi događaji mogu nalikovati epileptičkim i uzrokovati dijagnostičke dileme kako kod roditelja tako i kod liječnika koji se s njima susreću. Detaljna anamneza ključna je i najčešće dovoljna za točno postavljanje dijagnoze. Od velike je pomoći i video snimka sumnjivog događaja. Međutim, ponekad je potrebno učiniti i dodatne dijagnostičke postupke, u prvom redu video EEG da bismo isključili epileptogenu etiologiju ili neuroslikovnu obradu da bismo isključili stanja u kojima se mogu javljati određeni PND. PND su česti i mogu se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, od novorođenačke do odrasle dobi (1). S obzirom da se radi o, klinički i etiološki, vrlo heterogenoj skupini, do sada je predloženo više različitih podjela PND (1,2). Ugrubo, možemo govoriti o anoksično-hipoksičnim paroksizmalnim događajima, psihogenim paroksizmalnim događajima, događajima koji se javljaju u spavanju, događajima sa stereotipnim pokretima i promjenama položaja tijela ili se radi o fiziološkim paroksizmalnim događajima (1). Određeni PND karakteristični su za određeno životno razdobolje te je jedna od logičnijih podjela ona obzirom na dob javljanja (tablica 1) (1). Najčešći PND novorođenačke dobi su novorođenački nemir/tremor, hiperekpleksija i benigni novorođenački mioklonus u spavanju (1,3). Novorođenački nemir najčešće se lako prepoznaje. Treba biti oprezan ako je praćen očnim pokretima ili autonomnim simptomi što može upućivati na epileptogenu etiologiju, a kod izraženijih simptoma, uvijek treba isključiti postojanje elektrolitskog disbalansa, hipoglikemije, hipoksično-ishemijskih i metaboličkih poremećaja.  Hiperekpleksija je rijedak poremećaj, genetski uzrokovan, a izraženiji slučajevi zahtijevaju i medikamentozno liječenje. Benigni novorođenački mioklonus u spavanju potrebno je diferencirati od epileptogenog mioklonusa i žarišnih epileptičkih napadaja pa ovaj PND često zahtjeva video-EEG snimanje. U dojenačkoj i dječjoj dobi javljaju se respiratorne afektivne krize, napadaji drhtanja (engl. shuddering attacs), dojenačka masturbacija, stereotipije i tikovi (1,3). Ovo su PND koje najčešće lako možemo potvrditi temeljem detaljne anamneze ili video snimke. U ovoj dobnoj skupini javljaju se benigni paroksizmalni tortikolis i benigni paroksizmalni vertigo (1,3), periodični sindromi za koje se smatra da su prekursori migrene. U ovim PND, pogotovo kod prve epizode, diferencijalno dijagnostički treba isključiti ekspanzivne procese središnjeg živčanog sustava. Spasmus nutans, događaj koji uključuje trijas: tortikolis, klimanje glavicom i nistagmus kao i benigni paroksizmalni tonički pogled prema gore, benigni su poremećaji koji se povezuju s ozbiljni oftalmološkim poremećajima, intrakranijskim zbivanjima ili kanalopatijama te također zahtjevaju širu neurološku obradu (1,3). U dojenačkoj i dječjoj dobi najčešće počinju različiti poremećaji spavanja u kojima se ističu parasomnije koje nerijetko obradom moramo diferencirati od epileptičkih napadaja. Najčešće parasomnije koje se javljaju jesu mjesečarenje, noćni terori, nagla buđenja praćena zbunjenošću i kompleksnim motoričkim radnjama te REM poremećaji spavanja (1,3). U školskoj i adolescentnoj dobi javlja se velik broj PND. Događaji koji predstavljaju najveće dileme u svakodnevnoj kliničkoj praksi su sinkope, psihogeni neepileptički napadaji, migrene te tikovi i parasomnije koje smo već ranije spomenuli (1,3).

Zaključno, postavljanje prave dijagnoze treba biti imperativ. Obradu je potrebno prilagoditi svakom pacijentu posebno, vodeći se detaljnom anamnezom i uzimajući u obzir dob pacijenta, vrijeme javljanja događaja (budnost/spavanje), duljinu trajanja, eventualne provokacijske čimbenike (stres, sreća, umor, određeni položaj tijela i sl.), postojanje pridruženih simptoma te postojanje radnji kojima događaj možemo prekinuti (2).  Treba biti oprezan i u interpretaciji nalaza učinjenih pretraga. Na primjer, PND se mogu javiti i kod bolesnika koji boluje od epilepsije, a postojanje interiktalnih epileptogenih promjena nije znak da se radi o epileptogenom događaju ukoliko isti nismo potvrdili video EEG snimkom. Točno postavljena dijagnoza, smanjit će nepotrebno propisivanje antiepileptičkih lijekova, ali i spriječiti različite psihološke posljedice koje dijagnoza bolesti nosi sa sobom (1).